beats by dre cheap

.


Dan, odjeven u haljinu od toplog vjetra plače bluz,
preludij za jedno djelo odsvirano na koži,
za jedan bol,
za jedan trenutak u vremenu,
za doživljaj jedne žene hermetično zatvorene u rukama teškog štiva,
za njenu priču koja se ne sluša, nego osjeća;
-Dodirujem prstima rub tkanine, pogađam, istražujem, činim privatnu istragu sopstvene samoće, neobuzdane maštarije iskustva; previše bluza, previše fada, previše sevdaha, a premalo tijela za previše tog, pod rebrima, punog prostora...I kada ne spavam ja sanjam...sanjam...
O vremenu,
o prostoru,
o slobodi,
sanjam da se odmetnu granice i da nema crta,
sanjam i ide ovako:
-Tiho, silencia! Ide uživo i snima se. Ššššš.
Dan je, a kao da je noć, svijet je prazni studio i samo jedna žena odjevena kao tek propupali tulipan tiho u epicentru pjevuši bluz:
Ja sam sad. Trenutak. Tak. Tik. Tak.Sve što imaš je sad, i nikako to da shvatiš.

I načini kretnju kao da čitav svijet namotava oko sebe nevidljivim lasom i na njenom tijelu se ispisaše životi...historija...cijela? cijela!
Zače se vrijeme i odraste u isti mah. Ne razumijem. Ali osjećam.
Ne mora se razumjeti sve što se osjeća. To znam.

Sanjam. I ja to živim. Jer drugačije ne bih postojala.
_____________________________

Začeće vremena je delikatni proces smiještanja jedne stvarnosti na tri podioka iste pokretne trake prostora.
Prošlo, sadašnje, i buduće.
Vrijeme baštini prostor. Što se više puni, to više klija.
Klijanje prostora očituje se stalnim vještačkim srezivanjem: granicama i razlikama. Prostor i vrijeme razlistat će se na zone. Vremenske, diskrecione, lične, intimne, komforne. Svaka zona je granica i seže do granice druge. Kada crtama prekipi, pobunit će se!
"Odmazda crta", vikat će dečko na biciklu, dok će ga začuđeni ljudi promatrati kao pomahnitalog psa. "Crte se pobunile i kreću se...", ne znajući gdje, nastavit će samo: "Kreću se velikom brzinom, približavaju se jedne drugima." Kakva histerija! Tvoja zona komfora ući će u zonu komfora drugoga bića i nastat će dodir. Hipernova. Dodir duša. Zamisli da živimo jedni u drugima, kako bi u drugog zube zario, a da i sebe ne povrijediš.

______________________________

Sanjam...A, znam da je sve sad, i sad je jedino što imamo. Sad.
Sve je to preludij za jedno djelo odsvirano na koži, za jednu priču, za nešto što će se jednom reći, za nešto što se sada 'samo' osjeća...
Tako mnogo tražimo,a tako malo ili ništa dajemo...


Image and video hosting by TinyPic

Čudnolikosti Factory
http://doramaar.blogger.ba
16/05/2016 12:24