16.10.2016.

Fin.


Fatalni jaz između sile napada i siline otpora,
sukob njedrima dva oprečna, a podjednako divna anđela:
-stvarnosti i fantazije; jedno razumno, a drugo nepresušno, jedno - jedino moguće, drugo svemoguće, nad provalijom čovjeka, odlagalištem slabijih iz vječitih bitki, a u čiju će se unutrašnjost i sada survati pobijeđeni, u jednu ruku -samoubojica. Veličanstven! Prekrasan! I pust.

"Jer čovjek ubija ono što voli?" -Ja bih rekla da je to samoodbrana.

Ali, ipak, kakvo je to nasilno i mučko napredovanje čovjeka!
Pobijeđivanje razumnog u odnosu na nepresušno- strijelom, bijelim perom!,
pravo u srce! bang
u izvor! bang bang
u sebe! shot me down...
....zarad kosmičkog.
...jedinog mogućeg.
..razumnog.
.stvarnog.

I, šta onda?
Ono izgubljeno: pobjedom nadvladano, žrtvovano i odstranjeno dođe i skoči u san, tamo gdje je govornica sa drugim svijetom. Sa fantazijom, koja tamo ne da nije ubijena, nego je grozničavo topla od života.
I šta onda?
Sve ispočetka.

Genealogija (k)raja, dok ranu od strijele motam u haljetak od svile, a hladno je i snijeg će.

_______________________

Image and video hosting by TinyPic


"Granice ovih dvaju područja nikada nisu statične. One se kreću, nastaju i nestaju ovisno od sedimenata i hirovitog kretanja vode. "

06.10.2016.

.


Iz rana ti kapa bezdan,
I med.
Ti si ranjeni kosmos koji krvari u galaksijama uspomena
i punoljetnih slika.
Dok neko -od dole srrrrče svaku tvoju gustu kap, za tnt ili lijek,

Ti si infuzija čovjeku od gume.

Trošiš magiju pred lutcima, i prezireš aplauz koji uhvatiš kao plijen,
pa oreol gušiš u -whiskey jer je surovo biti fin,
kažeš,
Sudbina ili takvo neko proročanstvo.

"Nije ti 27, 1000 ti je."

(24.maja punih 1001)

Uzima te somalijska žeđ, saharska pustoš, španjolsla vreva, sibirski bič, naš mentalitet.
To nije prelijevanje iz prepunog u prazno
To je gubljenje, a ako to nije mazohizam, šta je onda?

2+2=5

U tebi zalaze pustoši i čudesa,
omražena i mila,
ti si mravinjak krajnosti.

A, tebe briga, --------- baš me briga!
Kao da odustaješ. --------Kao da odustajem.

Motam ranu čovječanstva u haljetak od svile.

Najčudnija stvarka je čovjek
na ovom svijetu punom čudesa
Uspomene na stand by,
pod pritiskom nesagledivog.

(Što si tako blesava, tako obična, tako Šerbedžijski prosta i prkosna?
Neshvatljiva, a potpuno razumljiva
Možeš se osjetiti, ali nikako dotaknuti.
Uzdržavaš sopstvene zablude sitnišem noći
Dok iza tebe ostaje trag svjetla i gordosti
Iste si smjese kao opijenost i očaj)

najava cirkuske povorke ------yes!
sevdah bejbi to --------nije.

ja sam ranjeni kosmos koji ranu mota u svilenu haljinu
palata zadovoljnog mraka.

________________________________________________


"Čujem vas da pitate: Šta znači biti neka boja?
Boja je dodir oka, muzika za gluhe, riječ u tami.
Budući da desetinama hiljada godina prisluškujem govor duša,
koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu,
iz mjesta u mjesto, reći ću da moj dodir liči na dodir anđela.

Jedan dio mene se ovdje obraća vašim očima; on je moja ozbiljna strana.
Jedan dio mene leti zrakom nošen vašim pogledima: to je moja vesela strana.

A, sada poslušajte sa mirom kako sam postala tako čudesna crvena boja.

Jedan majstor iluminacije koji se razumije u boje u avanu je ručno dobro izgnjiječio najprobranije osušene crvene uši, pristigle iz najtoplijih krajeva Indije; zatim je izmjerio pet drahmi tog praha, jednu drahmu sapunjače i jednu drahmu lotosovog korijena. Nasuo je tri oke vode u lonac i prokuvao sapunjaču.

Poslije toga je dodao korijen lotosa u vodu i promiješao kako treba.

Ostavio je da se smjesa krčka onoliko dugo za koliko se može popiti dobra kafa.

Dok je pio kafu u meni je raslo nestrpljenje kao kod djeteta koje treba da se rodi. Pošto mu je kafa razbistrila um i otvorila oči, ubacio je crveni prah u lonac i dobro promiješao smjesu tankim i čistim štapićem kojeg je samo za to koristio.

Morala sam postati istinski crvena boja, ali moja gustina je veoma važna: voda ne smije da vri ni predugo ni prekratko. Vrh štapića zamočio je u smjesu i palcem (ostali prsti nipošto nisu odgovarali) nanio na kažiprst.

Oh, kako je lijepo biti crvena boja!

Začas sam mu obojila nokat u crveno, a da se nisam kao voda razlila po ivicama.

Gustina mi je bila dobra, ali je u meni bilo taloga. Sklonio je lonac sa vatre i procijedio me kroz besprijekorno čistu tkaninu, pa sam postala još čistija. Zatim me je vratio na vatru, pustio da još dva puta proključam i zapjenim, dodao nešto istucane stipse i ostavio me da se hladim.

(Da se hladim!)

I poslije nekoliko dana ja sam, ne miješajući se ni sa čim drugim, stajala u loncu, na istom mjestu. Srce mi se stezalo jer sam samo stajala tamo, iako sam izgarala od želje da budem nanesena na sve stranice, na sve što postoji, svugdje.

U toj tišini razmišljala sam o tome šta znači biti crvena boja.

U jednom persijskom gradu prisustvovala sam razgovoru dvojice slijepih iluminatora dok me je šegrt četkicom nanosio na šare prekrivača na sedlu konja kojeg je jedan od te dvojice majstora nacrtao po sjećanju.

"Svima nama, kojii cijeli svoj slikarski život provedemo ushićeno i s vjerom i na kraju, naravno, oslijepimo zbog toga, poznato je i sjećamo se kakva je crvena boja, kakav je to osjećaj", rekao je onaj što je nacrtao konja.
"Ipak, da smo slijepi od rođenja kako bismo mogli shvatiti šta predstavlja crvena boja koju nanosi naš lijepi šegrt?"
"Dobro pitanje", odgovorio je drugi.
"No, boje se ne mogu shvatiti, njih treba osjetiti.
Objasnite nekome ko nikada nije doživio ojećaj crvenog kakva je to boja , poštovani majstore".
"Ako bismo je promiješali vrhom prsta, osjetili bismo je kao nešto željeza i bakra. Kada bismo stavili kap na dlan, opekla bi nas. Ako je probamo jezikom, bila bi jaka kao presoljeno meso. Kada bismo je stavili u usta ispunila bi ih upotpunosti. Kada bismo je pomirisali mirisala bi na konja. Da miriše kao cvijet ličila bi na kamilicu, a ne na crvenu ružu."

Tada, prije sto deset godina kada franačko slikarstvo nije bilo realna opasnost koja je mogla da začara šahove, legendarnim velikim majstorima koji su vjerovali u svoj stil, izraz nepoštovanja je bio taj što franački majstori upotrebljavaju različite nijasne crvene boje. Pričalo se da samo neuk i nesavjestan iluminator može da upotrijebi različite nijanse crvene boje da oslika isti crveni kaflan. Postoji samo jedna crvena boja. Koje je njeno značenje?
Onome ko je ne vidi nemoguće je objasniti njeno značenje, -šta je to crveno?!-
Lijepi šegrt me je lagano nanosio na šare pokrivača na sedlu konja. Postavljanje moje punoće, moje sopstvene snage i svježine na crno-bijelu podlogu nekog lijepog crteža jeste takav osjećaj da se vrpoljim od sreće dok me četkica od mačje dlake razmazuje po hartiji. I tako dok bojim kao da govorim svijetu:

"Budi" i kao da svijet postoji zahvaljujući mojoj crvenoj boji krvi.

Iako to poriče onaj koji ne vidi, ja postojim na svakom mjestu."



16.05.2016.

.


Dan, odjeven u haljinu od toplog vjetra plače bluz,
preludij za jedno djelo odsvirano na koži,
za jedan bol,
za jedan trenutak u vremenu,
za doživljaj jedne žene hermetično zatvorene u rukama teškog štiva,
za njenu priču koja se ne sluša, nego osjeća;
-Dodirujem prstima rub tkanine, pogađam, istražujem, činim privatnu istragu sopstvene samoće, neobuzdane maštarije iskustva; previše bluza, previše fada, previše sevdaha, a premalo tijela za previše tog, pod rebrima, punog prostora...I kada ne spavam ja sanjam...sanjam...
O vremenu,
o prostoru,
o slobodi,
sanjam da se odmetnu granice i da nema crta,
sanjam i ide ovako:
-Tiho, silencia! Ide uživo i snima se. Ššššš.
Dan je, a kao da je noć, svijet je prazni studio i samo jedna žena odjevena kao tek propupali tulipan tiho u epicentru pjevuši bluz:
Ja sam sad. Trenutak. Tak. Tik. Tak.Sve što imaš je sad, i nikako to da shvatiš.

I načini kretnju kao da čitav svijet namotava oko sebe nevidljivim lasom i na njenom tijelu se ispisaše životi...historija...cijela? cijela!
Zače se vrijeme i odraste u isti mah. Ne razumijem. Ali osjećam.
Ne mora se razumjeti sve što se osjeća. To znam.

Sanjam. I ja to živim. Jer drugačije ne bih postojala.
_____________________________

Začeće vremena je delikatni proces smiještanja jedne stvarnosti na tri podioka iste pokretne trake prostora.
Prošlo, sadašnje, i buduće.
Vrijeme baštini prostor. Što se više puni, to više klija.
Klijanje prostora očituje se stalnim vještačkim srezivanjem: granicama i razlikama. Prostor i vrijeme razlistat će se na zone. Vremenske, diskrecione, lične, intimne, komforne. Svaka zona je granica i seže do granice druge. Kada crtama prekipi, pobunit će se!
"Odmazda crta", vikat će dečko na biciklu, dok će ga začuđeni ljudi promatrati kao pomahnitalog psa. "Crte se pobunile i kreću se...", ne znajući gdje, nastavit će samo: "Kreću se velikom brzinom, približavaju se jedne drugima." Kakva histerija! Tvoja zona komfora ući će u zonu komfora drugoga bića i nastat će dodir. Hipernova. Dodir duša. Zamisli da živimo jedni u drugima, kako bi u drugog zube zario, a da i sebe ne povrijediš.

______________________________

Sanjam...A, znam da je sve sad, i sad je jedino što imamo. Sad.
Sve je to preludij za jedno djelo odsvirano na koži, za jednu priču, za nešto što će se jednom reći, za nešto što se sada 'samo' osjeća...
Tako mnogo tražimo,a tako malo ili ništa dajemo...


Image and video hosting by TinyPic

15.05.2016.

Maxifear; metafora. Fora.


Čitav opus mađioničaskih, iluzionističkih trikova koje su do sada u kolekciji imali samo visoko pozicionirani strahovi! sa monoklom na lijevom oku, kristalno-bijelog, aristokratskog držanja i per-perfektnog ukusa za odabir slijedećeg djela, masterpieca svoje nemoralne i promiskuitetne zloće, stali su inferiorno i začuđeno pred nevinošću jedne čistote, pred radoznalošću koja sije dobrotu, pred neposrednost i spontanost koju može imati samo nešto oslobođeno od iskustva ili od granica, stali su kao ljuti i ohladnjeli pas pred kaminom razbukatane vatre i ponuđenog milovanja. Pa da. Pokušavši da racionalizira potištenu inferiornost koja je tako, sasvim, zaista, usitinu, dapače, poBogu, kvarila umjetnički izražaj, taj maestralni performans!  umišljene sopstvene veličine, zavika Ser Timor; (lat. timor=strah), gledajući u oči, a oči koje gleda, uzvratiše mu pogled;
"Van svake pameti! Degutantno! Naivno! Ne bojati se! Odvratno!, Ja sam Strah, pa još k tomu gledati me u oči!, kakvo nepoštivanje!, kakvo...(pomozite mi reći)", i  pritom odmahnu  usijanom, vrućom, i nimalo primamljivom crvenom glavom sa kristalno-bijelog tijela,  kvareći i  dojam veličanstvenosti koji je tako napadno želio da sačuva, pa podiže glavu u gornji desni ugao, kao da pozira za akt lično velikom Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni! 
Ljutnja se otresala sa njegovi sitnih brkova, a inferiornost uvlačila pod kožu čineći je krajnje  neudobnim mestom za stanovanje.
U tom trenu, začuše se potpetice i pritrčaše mu Madam Accidia (lat. accidia= apatija), Malice, (lat.Malice=zloba) i Ignorantiam (lat. Ignorantiam=neznanje) kao vjerne pratiteljke, krpene igraonice za njegov opus, kiktavi osmjesi za njegove prevaziđene i tako stalno ponavljane šale; "Ja kažem;buuu, svi se razbježe, mahnito!", "Strašim, to mi je posao, plaćen zadovoljstvom!" i stadoše ga tješiti kao bestidne ljubavnice koje su tek i javno saznale da su prevarene.
Neznanje, zloba i apatija su tri glave jednog tijela. Lernejska hidra. Muze straha.
Pa mu ljubile lice, otimajući se i jedna od druge koliko i za njega.
"Ser. Timor, ničija ljubav ne traje vječno, pa pogledajte, nevinost neće dugo izdržati, bacit ćemo na nju zao glas!, zao glas! mmm, to će je pokvariti, čistoća će izblijediti, pa u njoj će se roditi otpor, i sujeta, ajde Timor, mislim Ser....", vještački ga tješeći jer opstanak nihov zavisi od snage njegove.
"Ser. Timor, veličanstveni, pa Vi ste čista umjetnost, alegorija, metafora, aliteracija, Vi ste, krajnje dostignuće jedne unutrašnje ekspresije, Vi ste na svakom ćošku i u svakom čovjeku.", piskutavim glasovima oslobođenim težine dubine.

I on pogleda...zaista, pogleda ono što mu je uzvraćalo pogled, pogleda tu nevinost koja ga je gledala milo i sa zanimanjem koliko i plišanu igračku, i pade kao ustrijeljen, pod plašt sopstvenog djela. Muze zavrištaše i razbježaše se kao note sa tipki, kada Brian Crain odsvira....Ice....Melting Ice....Melting...Melting...Ing...Ice...Melting...Vapour...ou...o...
I od Ser. Timora, maestra, fantazijastičnog, tajanstvenog, nadasve, dabome, dapače, svakako, sasvim, nedokučivog genija postade samo prevaziđeni strah, ono što on i jeste- tanka prevara sa monoklom koja izgleda dotjerano opasna, a muze, noćne pratiteljske, zavodnice mračaka postadoše 'tek' nemoralne ponuđačice sopstvenih usluga za sitnu dušu; Neznanja, apatije i zlobe za groš, za groš.
__________________________________________________
Strahičak je okej, ali strah je mutljaroš.



12.05.2016.

.

Krojaču, šij ključ,
Jer ključar ga je izgubio,
Pa se i ključar izgubio, kakav lapsus...
A, takvo je vrijeme, da je sve zatvoreno osim tame...

Image and video hosting by TinyPic
....srce
...razum
...prsti
...oči,
...sve je zatvoreno, šifrirano mrakom, utamničeno...
Dodirujemo se našim bravama,
našim metalnim hladnoćama,
a u nama sakriveni  svjetovi, kojih nema ni u filmu nad filmovima ni u pjesmi nad pjesmama ni u bajci nad bajkama...i ne znaju da postoje...jer boje se...se..se..se...

Šij ključ za ovu uspavanu svjetlost,
zametak svih čula
Iza sedam mora i sedam gora zatvorenu,
Poput mitološkog bića.

Jer ključar je izgubio ključ
Pa se i ključar izgubio,
kakav lapsus!


10.05.2016.

Homo homini lupus est.


Na sred polja čovjek,
U čovjeku polje,
A, u polju čovjek,
Sa poljem u sebi,
I čovjekom na sred polja,
I puta tako sve dok ima širine da se dijeli sa dubinom,
Dok svakom dijelu ne dopadne ista cjelina,
Ali umanjena za jedno dijeljenje.

Dok se praznina posve ne istisne i
Dok ne ostane samo usadak svemirskog zametka
Odijeljen od svih slojeva,
Koji od te tačke do sada
Množeni su onim što čovjek jeste i
Prostorom u kojem jeste.

Kada čovjek ostane bez polja,
Usadak će klijati smjer sasvim novi,
Kao pruženu ruku onome što pruža ruku njemu natrag.

Negdje na sredini,
Koju je izmislio,
Da bi označio podjednako učešće truda i pomoći,
Srest će se travka sa idejom o veličini.
Posve ponesena mišlju o prostanstvu,
Zemlji će šapnuti svojim korijenjem i
Ona će propupati na još nekoliko mjesta sve dok
Jedan komad prvobitnog "ničega" u polje ne pretvori.

Gore je kada polje ostane bez Čovjeka.
Prazno mjesto na sredini zamijenit će ideja o prisustvu,
Onoga sloja iznad koje gleda u nijansu sebe;

Na sred polja čovjek,
Sa poljem u sebi,
Bez čovjeka.
Ideja koja kada se ukorijeni
Postaje opasna iluzija o tome
Da znaš! i
Da znanjem smiješ!
Bez obzira što ništa unutar tebe ne zazveči
Kada se drugi nasmije ili zaplače.
Polje bez čovjeka nije tek tužna anegdota,
To je prostranstvo koje neokrunjeno viče za onim čega nema.

Na sred polja ništa što bi 'dalje' dovelo do 'dublje'. 
Proces prekinut, i ma koliko žarište bivanja pružalo ruke,
Nema nikoga da ruke pruži natrag.
Odijeljenost od  kosmosa je odijeljnost od sebe.
Otkačeni voz koji će ići još zadržanom brzinom,
Prividnim svojim pogonom.

Na sred polja čovjek,
Sa poljem u sebi,
I čovjekom na sred polja,
Budi.

 Image and video hosting by TinyPic

09.05.2016.

.


U pažljivo biranoj samoći; kristalno čistoj ispupaloj suzi; na vidjelo isprošenoj od iščekanog čeznuća, a daleko od bilo kakve usamljenosti, boja vena je biserna lijana svemirskih začetaka utaknuta u naše haljetke od kože i tečnosti kako tako tanani ne bismo popadali sa ruba planete i razletjeli se po tmini potpuno otvorenih labirinata koji nas bune, poput miliona malih, iskrcanih kosmonauta izgubljenih ispred te apstrakcije umjetničke postavke života;

-smjene dana i noći,
vladavina i carstva,
Istina i laži,
imena i Sudbina.

Sačuvani tako jednim tokom, razdijeljenim na stotine, kao konac tanke kanaliće, odmičemo se i krećemo, ne koliko želimo - nego koliko nam to dužina lijanske vene dopušta, a koja se produžava ili smanjuje proporcionalno dubini koju otkrivamo i poštujemo odgovorom; djelovanjem.

Tok krvi, te žive boje Slikara, u ovoj pažljivo izabranoj samoći kada galaktični prsti dotiču misli i ispipavaju ih kao vrijedni artefakt, je spor, prati korak beduina po oštricama vrelih pustinjskih dina gdje svaki kadar izgleda identično prethodnom i gdje se čini da je sve ponavljanje, a nikako otkrivanje; i zaista, ne uzimavši u obzir širu sliku svaki napor izgleda potpuno uza(lud)an. Zato, ništa ne može biti potpuno viđeno zasebno, odvojeno od cjeline.
Ni bol. Ni radost. Ni čekanje. Ni čovjek.

U tom posebnom stanju kada se sopstveno tijelo napusti, a duša iznađe prostorije mimo vidljivih; u upadnutim nizinama dubina; dubokim jamama unutar proplanaka; u kojima se poput kišnice nakupilo saznanje i pokornost, shvati se po ko zna koji put; idući retrogradnim hodom; da se prepoznajemo sa nekim ljudima već odavno i da sa njima razmijenjujemo samoće kroz biserne vene ne znajući to do trena dok se potpuno ne rastočimo i pomiješamo fluidima da se jedno u drugom ogledamo kao Nebo u jezeru....ili jednostavnije; sve dok ne bude suđeno. In perfect time...as always....

I da najbolje razumijemo ne onda dok nam se dešava nego kada prođe....

Image and video hosting by TinyPic

08.05.2016.

.

Ljubav kada dolazi, volim da ide direktno na kožu,
I Noć takvu posluženu volim, i Sunce, i Kišu, i bol
bez posrednika, lično.
Jer ono što se odgodi danas, već sutra će ponovno doći- uvećano,
poput broja slijedećeg koji u sebi sadrži svaki prethodni broj i nikada ga ne umanjuje nego uvećava...1...2...3...4...5...etc.
_________
Iza zatvorenih prozora sve ima sposobnost da postoji.
Onaj ko ne govori o svom životu daje drugima idealnu slobodu da ga izmišljaju.





30.04.2016.

.

Image and video hosting by TinyPic

N
isam je vidjela kada je došla, a posmatrala sam,
čulima što kao najmršaviji vlat travke prve osjete prilaženje daha beskraja.
Sa otvorenim srcem uvijek na korak ispred sebe kao svjetionikom za sve mračne plovidbe koje se boje hridi kao cilja i...
...i nisam je vidjela.
"Koga?", upita me znatiželjno.
"Sudbinu."
"Čekala si je na prozoru?"
______


Sa svoje prednje strane vjetar je tih i nježan, senzualno tkan i graciozan, dok se sa zadnje kreće brzo i oštro poput biča...naizmjenično je dolazio sa leđa ili sprijeda poput ptice grabljivice koja se igra i u igri uči da lovi.
Stajala sam na prozoru, doslovno, nimalo figurativno ili loše gramatički posloženo, i osjećala ličnost dolaska. Svaki dolazak i svaka pojava imaju svoju ličnost. Nisam bila okružena, bila sam ispunjena. Ova ličnost je stizala iznutra. Rasla je i kvasala duh. Tjerala ga u htijenje i oštrila pogled. Sudbina. Ona se ne dešava, ona se odmotava sloj po sloj, nevidljiva ruka vasione je pažljivo razdvaja sve dok ne dovede biće do goleti. Ta golet je zapravo on, čovjek ono što jeste. Kamen namotan u nebeski haljetak posut zvjezdanom prašinom i okačen o kosmičku kazaljku. zvijezda. čovjek.
Sudbina se ne dešava, a njena ličnost koja se osjeti, njen karakter je krešendo. Ono što sad tek nazireš već odavno se odmetnulo od neznanog i odlučilo da se pokaže u prijemćivom. Neznano, pretpostavka, nazirem, dodatak mašte i straha, oblik, shvatam gdje je započeo, sad je sve jasno, mijenjanje varijabli, sve ispočetka. Neznano, pretpostavka...Krešendo. Divlji, mokri krešendo.
____

Aprilska zora u kotlini je kao slivena rosa u uglu oka. Prvim treptajima ona umije i zacakli horizot, a potom je upije dan. Noć je pak drugačija. Ona brižljivo predaje zoru pogledu koja uzima od sanjarenja zanos, a daruje mu zauzvrat odlučnost. Iz beskrajne tame zna niknuti čelična volja i sveto srce. Tako je i sa sudbinom;  tim isparenjem djelovanja pomiješanim sa nečim tajanstvenim...i vještim što spaja Zemlju i Nebo, ribu i pticu, Amazoniju i Saharu, historiju i budućnost.
Posmatram i mislim...priroda mi dopušta da im utolim žeđ, jer i misli ožedne i potrebna im je svježina inače postanu namćoraste i kao sve što je zatvoreno i okruženo prostornošću, postaju nervozne.
Gledajući kako vjetar donosi oblak kao svoj prvi ulov, a rosa se u dan topi ja znam da
Sve što sam vidjela i doživjela, jedva preživjela, ponekad zbog teškoće, ponakad zbog ljepote je ništa ili bar slabo mjerljivo u usporedbi sa ritmičnim disanjem zemlje koja ispupava novi dan. Novi. I sahranjuje jednu smrt. Svi snovi postaju budni, i kazaljka kuca dalje. Sasvim sigurna da ću prizor uskoro više gledati sjećanjem nego očima, jer gdje se oči sklanjaju mašta se nameće, odlazim od prozora. Ostaje golo nebo na mjestu gdje sam gledala i miris vječno mokrog krešenda...sudbinu kao ni sjenu, uhvatiti ne možeš, ali od prisutnosti svjetla zavisi da li ćeš je vidjeti ili bar nazrijeti.
Na mene se naslonila bezvremenost i da bih je pridržala, ja sam se oslonila na vrijeme.

Koje je rijeka




10.04.2016.

Ne daj se Inge, pjesme te vole.


Image and video hosting by TinyPic



" Inge Barč, glumica, poslije prevrata nestala
u tajanstvenim okolnostima...
Ovo je slovo o Inge Barč,
u svojoj prostoti
namijenjeno potomcima.

Ona je bila riđa, ali ne sasvim,
neki sjaj joj je na kosi bujao.
Živjela je sa Finkom. Fink je bio režiser.
Iz snobizma se komunizma igrao
(ima takvih i kod nas u Mazovjeckoj).
A Inge? Inge je imala u sebi neku draž njemačku,
onaj akcenat u riječi: Mond (mjesec)...
der Mond, im Monde...
A, Fink je bio glupak i blondin.

Historija prosta: upravo sam bio stigao iz
Poljske...
Berlin... Berliiin... dažd...
Gvozdeni Fridrih kao mora srce mi davio ludo...
Dosada i odjednom čudo!
Malo pozorište! Malo srce u podzemlju!
Čuje se pjesma: autor, Kurt Tuholski.

Vidim: Inge sjedi za klavirom,
pjeva i svira: Ah kakva mora biti kad ustane!
Ustala je. Grudi je imala male, savršene
i oprostite molim trbuh
tako joj se divno pod haljinom ocrtavao
da počeh vikati bravo i drečati: - Živio trbuh!
a neki Englez na to progunđa:
He's gone mad (ovaj je lud).

Prošlo je ljeto, jesen i zima,
i još proljeće i još jedno ljeto,
i opet jesen puna magle i dima.
(Ja volim jesen eto).
Kad jednog dana čujem ja
državni udar. Coup d'etat.
Državni dar, uzgred, imao je u sebi nečeg
od zvijezde vitlejemske
za kojom se vuklo 3 000 000 mađoničara.

I sve je bilo spremno za scenu:
sjedim ja sa Ingom u Tirgatenu,
a jesen u Berlinu, u Tirgatenu,
to su, gospodo moja, takve strune...
Sa drveća magla se dimi,
vjetar nizak kao bas
i odjednom Inge: Wiffen Sie waf?
(ona je uvijek govorila nekako preko zuba.)
Wissen Sie was? Meni je
dosadilo da živim.

Hm...
Pogledah u nju, cigaretu pušim
nisam Vispjanjski, ali ipak u duši
ne mogoh ovu njenu izjavu da primim.
Prekasno:
***
Pik!
Barč Inga!
Šteta!
Tvoj talenat je mogao vrijediti
mnogo sterlinga.
Inge Barč!!!

Vratih se u hotel.
40 lula za jednu noć soba sva crna od dima...
Ne, to ne može tako;
to je previše prosto: dosadno,
tu treba, da se tako izrazim,
dopisati nekakve komentare
da, šta ja znam, da krvavi zločini režima,
da je osumnjičena zbog semitizma,
da...
Biće to sjajan članak od 300 redova.
(U Poljskoj zvani 'kobila'.)

Recimo da je to bilo jedne jeseni,
naprimjer, prije jedno tri godine.
No, i ako urednik ne izmijeni,
biće ovako:

"Nije izdržala u zagušljivim stegama režima
Inge Barč, glumica, poslije prevrata nestala
u sumnjivim okolnostima..."
A na kraju možda nešto od Rilkea,
o ljubavi,
o samoći koja davi,
a naslov običan: Inge Barč.

Šteta.
Lijepa.
Mlada.
Pleća ko somot persijski.

I bilo je u njoj nečeg...
ženskog,
neuhvatljivog,
dalekog,
nečeg što treba hvatati noktima.

neću više da vam dosađujem. "




Stariji postovi