Dora Maar u intergraciji

Prije nekoliko mjeseci na ulici me zaustavi ciganka.Uhvati me za ruku k'o da se oduvijek znamo i k'o da sam slučajno prošla pored nje ne vidjevši je.
"Neko loš ti upravlja životom.", reče i prije nego sam se ja uspjela snaći sa svojom reakcijom.
Oči joj se prikovale za moje i dijete koje nosi u svežnju na grudima mi se učini da će klimnuti glavom u znak odobravanja pomenute konstatacije.Osjetih da ne upravljam momentom i da sam bespomoćna koliko i moja ruka koju je još čvrsto čuvala u svom stisku.
Odjednom mi se čini da mi je poznata, da smo se već negdje srele, da poznajem njene crne oči, da poznajem svežanj u kojem je nosila dijete.Odjednom mi se sve učini poznatim, kao loš deja vu.
"Misliš da me znaš, misliš, misliš...", nastavi ona u nekom prizvuku koji je govorio o mojoj gluposti i nemoći i njenom znanju i nadmoći.
Nisam se pokušala izvući iz njenog stiska, samo sam je blijedo gledala potvrđujući svojim izrazom lica njenu misao.
Uhvatila me na ulici punoj ljudi, u sred bijela dana, a meni se činilo da na svijetu postojimo samo još ona i ja, i to dijete koje je više ličilo na lutku iz psiho trilera nego na živo stvorenje.
Sve mi je nelagodniji bivao njen pogled i lagano pomicanje usana, kao da je pričala nešto za sebe, što ja nisam smjela čuti.Pomislih na gatke, na priče koje su se pričale o crnoj magiji, i poželih što prije da nestanem iz tog momenta.
"Moram ići", uspjedoh da prekotrljam preko usana, začudivši se sama svom treperavom glasu koji je jasno govorio o mojoj ustrašenosti.
Uhvatila me u labilnom stanju, nakon dva-tri poprilična pada, i nadomak svjesnom srljanju u još jedan.
"Loš čovjek ti je u životu.Uništit će te", nastavi ona puštajući mi ruku polagano.
Nije mi tražila novac, nije prosila, samo me tek tako zaustavila na ulici i počela da priča stvari koje su se dešavale u mojoj glavi.
Kada je stisak ruke dovoljno popustio, okrenula sam se i brzim korakom počela da se udaljavam od nje.
"Tražit ćeš ti mene za 7 mjeseci", preteče me u odlasku njen glas i ja još brže počeh da koračam.Ne znam, možda sam i trčala.
Taj dan nisam bila sva svoja.Gdje god bih pogledala vidjela sam njene oči.Nadmoćne, crne k'o noć i pruge na svežnju u kojem je nosila dijete.Ištraftane oči pratile su me cio dan, sedmicu.
Onda sam zaboravila na nju.
Sada, nakon 5mjeseci sam se sjetila nje i pomislih o naredna dva mjeseca koja mi nedostaju da dosegnem njenu cifru.
Ono što mi reče, bi istina.Ali da ću je tražiti-neću sigurno.
Sinoć je usnih kako puše veliki balon , dok je ja pokušavam uslikati.

Ruska hladnoća me šiba po obrazima.Nepregledne zaleđene ravnice mi se nude koracima kao jedini put.Oblaci nekako blatnjavi, kao močvare.Čekam da me zaspu žabama.Rusijo, začetku mojih predaka, strah me tvoje veličine.Mnogo bola u tebe može da stane.Ne mogu te ni okom ni maštom pregledati.

Sumanuto tražim  toplotu tvoga ramena onakve kakve sam te poznavala nekada.Od silnog traženja počela si mi se pričinjavati.Pričinjavaš mi se uvijek od pogrešnih ljudi, pogrešnih mjesta.Toliko dugo pogrešnog vremena da počne da liči na pravo.

I onda pravim greške, čineći mi se pravim izborom, i kukam nad sudbinom koja me satire, a sama je zazivam k'o pijanac svoje pijanstvo.

Praštajući pogrešnim ljudima, ljuteći se na one prave, vjerujući u petu, osmu, pedesetu šansu, poklanjajući ih k'o da su sitni novci, nađoh se sa one strane ogledala kako samu sebe posmatram sa intenzivno iskrivljenim usnama, k'o da mi prljava ruka uštipnu lice i razli usne  tako da mi je vrlo jasno da se gadim sama sebi.

Svi izgovori koje sam imala za sebe izlazali su se k'o farmerke na koljenima.Kroz tu rupicu provirila je gola istina o onome o čemu sam dugo šutila, o onome što sam od gorčine koju sadrži pretvorila u čir na duši koji me konstantno podsjećao na moju nemoć i štitio me od svog dobrog koje bi eventualno moglo doprijeti do mene.Dugo šuteći o onome što me mučilo, ubijedila sam samu sebe da drugčije nije ni moguće da bude.Da ću se savršeno mučiti u haosu koji priredih sama sebi.I da je to moja kazna koju dostojanstveno moram pronijeti kroz ovaj svijet.Da se dostojanstvo nije iskrivilo kroz izopačenu percepciju svijeta i svega u njemu što me okružuje vršeći direktno ili inderektno utjecaj na mene ja bih se još i mogla utješiti tom sudbinom.No, od dostojanstva ostade samo napuhana teatralnost tako da sebi počeh ličiti na masu, a nikako na čovjeka.

Zbog tuge spram mojih postpaka koju sam zakopala negdje duboko u sebi, da bih imala još snage staviti crveni karmin i osjećati se hrabro, ja postadoh osrednja karikatura nekog propalog slikara koji pošto poto želi da napravi nešto što će napokon zadiviti.

Ostadoh zabrobljena u tom svijetu iza ogledala.

I kada se sada realno osvrnem iza sebe i pokušam slijediti stazu kojom sam došla dovdje, zadivim se sama  labirintu kroz koji prođoh i toliko se zapetljah da sve i da sam osavljala neke mrvice iza sebe ne bih se znala vratiti  u realni svijet.Bez mudrosti, tumarala bih kao slijepac.

I tako, navečer prije sna, stavim svoj parfem, samo kako bih se ujutru znala bar po nečemu prepoznati i uhvatiti dio slike one mene kakva sam bila nekada prije.Prirodne.

Toliko toga se zlog i ružnog izdešavalo da ja kada bih onako realno poželjela sve to da napišem ličilo bi na;"Stanara" od Polanaskog sa dobrom mješavinom španskih sapunica.Nestvarno je koliko ironije stane u pet, šest mjeseci i koliko dobro u sebe upakuje zlog.Da mi je neko pričao šta će me snaći i šta će me raščerupati toliko da o mom postojanju govori samo moja lična karta, ne bih mu vjerovala.

Da bih ispričala sve gadosti koje me dodirnuše, morala bih ih uljepšavati jer nema smisla pisati onako kako su se desile.Da lažem neću, pa zato neću ništa ni zapisati.

Uglavnom pouka posta je da sam opet tu, i da se nikada ne zaljubljujete u psihopatu.Najblaže rečeno.